уторак, 18. фебруар 2014.

Tvoja ulica

Kada padne noć, pomračina prekrije sve krovove našeg grada, svojom crnom bojom uništi svaku svetlost što je činilia naš dan, želim tada da zakoračim ulicom tvojom.
Dok prizore oko sebe posmatram, zgrade na kojima se polako jedno po jedno svetlo gasi, zvukove koji postaju sve tiši i tiši dok se ne pretvore u takav muk, tišinu gde mogu čuti uzdisaje svoje, otkucaje srca svoga, pa čak i ono što se ni ne čuje.
Samo svetlosne lampe pokraj puta što stoje, obasjavaju mi put.
Korak, po korak, idem polako, a kao da stojim u mestu. Nebo, kako je tek ono samo lepo...
Pitam se, kada je i najlepše?
Da li zorom ranom dok se sunce budi i obasjava talase Dunava koji veličanstveno trepere u svim mogućim toplim jutarnjim bojama?
Da li preko dana, kada je već orno i postojano iznad našeg grada, greje, mazi svojom svetlošću naša lica, prirodu, živi svet oko nas i daje nam snagu, pozitivnu energiju, mir?
Da li uveče kada sunca nestane, mesec ga zameni i uvek mi se čini kao da sniva, ali sija i obasjava tlo, put svakome ko se nađe u mračnom delu grada, talase Dunava koji su nekad toliko uzburkani zbog brodova što prolaze ili tako mirni, da su kao melem za nase oči, dušu dok ih posmatramo? Tvoja ulica...
Kiša polako počinje da pada. Osetim kapljice na mome licu. Neke su tople, neke su hladne. Prijaju.
Tvoja zgrada, meni tako draga, tvoj prozor, meni tako mio...
Tvoja ulica - budi mi sećanja, neka davna.
Ti i ja...
Zaboli neka misao koja mi prođe kroz glavu, koja je deo naše prošlosti, a neka je tako slatka da bih je kada bih je mogla ponoviti - ponovila i nikada je ne bih zaustavila. Trajala bi, bila bi večna... Svetlo tvoje sobe se ugasilo...
Znam, legao si. U ovo vreme inače i ležeš.
Znam, umoran si. Treba ti zagrljaj.
Znam, razmišljaš pred san. Treba ti priča i potpora.
Znam, sam si. Treba ti neko. Neko ko misliš da je tako daleko, a tu je u tvojoj ulici. Osećam svaki tvoj uzdisaj, boli me svaka tvoja briga.
Volela bih da sam pokraj tebe i da ti ispunim svu tu prazninu. Da sa mirom u duši usniš san, tako predivan, tako sličan našoj prošlosti.
Kada bih samo mogla da ti dodirnem lice i da te milujem po kosi dok ne zaspiš.
Da ti uđem u snove i ispunim ti ih najlepšim slikama, prizorima koje si nekada doživeo, koje želim ponovo sa nekim da doživiš.
Da ti poljubim okice tvoje lepe i nežno te zagrlim. Mračno je, mesec mi samo obasjava put. Nigde nikoga. Grad spava.
Da...
Spavam i ja, a te kišne kapi čujem na prozoru moje sobe.
Eto, usnih san. San o tvojoj ulici, san o tebi.
Tako miran, tako spokojan jer ti si bio u njemu.
Verovatno zato što zaista želim da to uradim, neprimetno, nečujno, da me niko ne vidi, da zakoračim ulicom tvojom ili uđem u tvoj san kao sto si i ti u moj, milo moje. Tvoja ulica...


Нема коментара:

Постави коментар