петак, 28. новембар 2014.

Geniji se NE rađaju - Oni se STVARAJU!


Knjige poput “Proklestsva Leonarda Da Vinčija” odlično rezimiraju problem našeg vremena - svako ko nastoji da postane univerzalni genije neminovno će propasti.

U današnje vreme, za razliku od Da Vinčijevog vremena, toliko je konkurencije na svakom polju, da možemo biti uspešni samo ako se posvetimo jednoj oblasti. Svako ko želi da postane profesionalni biznismen, “Otac Godine”, violinista zapamćen u istoriji, jednom rođeni poznavalac umetnosti i profesionalni veb programer u isto vreme, moraće da dobro preispita svoje prioritete ili se pomiri sa tim da će biti mediokritet u ovim oblastima. Uostalom, retkost je da genije bude svestran...

Geniji poput Mocarta, Getea i Pikasa nisu poznati širom sveta samo zato što su imali talenta: oni su jednostavno imali sreće da se rode sa određenom količinom talenta, kojeg su onda kultivisali ogromnim radom i posvećenošću.
Svako ko želi da se ugleda na genije treba da u obzir uzme činjenicu da ni Mocart ni Ajnštajn nisu menjali svoju profesiju svakih par godina. Jedan od razloga zašto je Stiv Džobs bio toliko uspešan jeste da je on svu svoju energiju uložio u jedan pravac i u tom procesu je žrtvovao mogućnost da bude proglašen za najvećeg zavodnika svih vremena.
Svakako da i ovakav put ima puno rupa i zaobilaznica, ali samo ljudi koji su spremni da eksperimentišu bez straha od neuspeha i prihvataju neuspeh kao sastavni deo uspeha mogu da ostvare velika dela!

Pre više od 100 godina, Napoleon Hil se pitao da li se uspeh izuzetnih ličnosti može objasniti formulom.
Da li su svi koristili istu pastu za zube?
Da li su svi spavali u isto vreme?
Napoleonov odgovor, koji je on koristio kao osnovu svoje knjige “Misli i obogati se”, bio je daleko više rudimentaran: za njega, uspeh i bogatstvo su bili posledica jasnog cilja i goruće želje da se taj cilj ostvari.
To potvrđuje ono što smo već zaključili od Mocarta, Ajnštajna i Džobsa - svi oni su naporno radili i bili spremni da prihvate greške i neuspehe.

Čak i posle više od 10.000 propalih eksperimenata, Tomas Edison nije bio obeshrabren od postizanja svog cilja izmišljanja električnog izvora svetlosti. On je bio vođen željom da svoj san pretvori u stvarnost. Nakon godina napornog rada, konačno je uspeo da pronađe sijalicu.

Ali sve ovo otvara novo pitanje: ako je put do uspeha tako očigledan, zašto na svetu postoji tako malo uspešnih ljudi?
Ljudi su opsednuti ostavljanjem svih opcija otvorenim, čak i kada ih to ubija na duže staze.
Mi ljudi činimo sve kako bi što više opcija ostavili otvorenim: u našem obrazovanju, karijeri, izboru romantičnog partnera.
Neki će reći da u neizvesnom svetu poput današnjeg valja držati opcije otvorenim, ali ne-donošenje odluka takođe dolazi sa posledicama.
Osoba koja se dvoumi između arhitekture i medicine ne može svim srcem slediti jedan od ta dva poziva, što će je na kraju učiniti osrednjim arhitektom ili doktorom.
Što, zauzvrat, donosi novo pitanje- kako rešiti ovu dilemu?
Iako bezbroj knjiga ima odgovor na ovo pitanje, u ovom trenutku ćemo se fokusirati na jedan klasik i jedan  bestseler.
Knjiga Kovi Stivena: “7 navika jako uspešnih ljudi” je klasik u žanru saveta o produktivnosti.
Poput Napoleona Hila, Kovi Stiven je istraživao šta to čini ljude koji su postigli neverovatna dostignuća drugačijim. On podstiče čitaoce da odrede prioritete i budu uravnoteženi. On tvrdi da, kako biste imali dovoljno vremena da postignete to što želite, morate da shvatite razliku između efektivnosti i efikasnosti:

"Mnogi ljudi rade na besmislenim ciljevima. Oni jednostavno brinu o tome kako da budu efikasni, a ne efektivni. 
Biti efikasan, odnosno postići što više za što kraće vreme, je besmisleno ukoliko ne znate zašto to radite. 
Neraspoznavanje onoga što vam je zaista važno i Vaših ciljeva je poput penjanja na merdevine postavljene na pogrešnom zidu. 
Da biste ovo izbegli, prvo morate da steknete jasnu predstavu o svojim dugoročnim ciljevima. 
U tu svrhu, sebi možete postaviti sledeća pitanja: 
Šta želim da ljudi pričaju o meni na mojoj sahrani? 
Kao kakva osoba želim da ostanem upamćen? 
Po čemu želim da ostanem upamćen?"


Odgovaranje na ova pitanja (doduše pomalo morbidna) ne bi trebalo da bude suviše teško za ikoga ko želi da u praksi upotrebi filozofiju Lea Babuate - “Moć manjeg”.

Za samo nekoliko godina, Babuata je postao guru produktivnog minimalizma. Babuata- jednom nesrećan, gojazan, okoreli pušač, “poznavalac svega i majstor ničega”- sada živi paradigmu minimalizma, vežba jogu, jede zdravo, piše i provodi vreme sa svojom porodicom.
Njegov uspeh govori sam za sebe, i čini se kao da sreća bukvalno curi iz njega. Njegov savet zvuči jednostavno i uverljivo:
 "Život bez ograničenja je poput kupovine bez kreditnog limita. Jer, jedini način na koji možemo da završimo ono što je bitno jeste da se primoramo na budžet. Ukratko, budžetiranje nam pomaže da prestanemo da gubimo vreme i energiju na stvari koje nisu jako bitne. Svesno ograničavajući sebe, stvaramo prostor za važne stvari i oslobađamo se nevažnih. Na primer, ne preuzimajući nevažne projekte, dobijamo više vremena koje možemo provesti sa svojim najmilijima".

Ukratko, nameće se činjenica da ljudi mogu biti istinski geniji ili postići uspeh SAMO AKO naporno rade i SVESNO biraju svoje prioritete.








                                      





среда, 26. новембар 2014.

Naš život = naše odluke

Data nam je sloboda da se uputimo u bilo kom pravcu koji izaberemo, ali i pored mnoštva izbora u životu, neverovatno je kako se mnogi od nas nađu u situaciji koju nikada ne bismo izabrali...

Uprkos slobodi da sami donesemo odluke, mnogi od nas padnu pod težinu uticaja očekivanja drugih ljudi, a kao rezultat toga žive život u kome ne uživaju.

Možda mislite da ne pripadate ovoj grupi, ali razmislite zaista o tome...
Šta ste studirali? Koju karijeru ste izabrali? Gde živite? Koji tip automobila vozite? Na koji način trošite novac?
Ako stvarno razmislite, kladim se da su na barem nekoliko ovih odluka uticala očekivanja onih koji Vas okružuju.
To mogu da budu Vaši prijatelji, porodica, saradnici ili čak društvo u širem smislu.
O kome god da se radi, verovatno da slušate njihova mišljenja i pokušavate da živite tako da ispunite njihova očekivanja više nego svoja.
Prijatelji, porodica i drugi uticajni ljudi u našem životu obično na umu imaju najbolje namere, ali oni donose njihov sopstveni set vrednosti, verovanja i predrasuda na scenu. Ono što oni misle da je najbolje za nas, nije nužno ono što je zaista najbolje za nas.
Istina je da samo MI znamo šta je potrebno da radimo da bismo bili srećni.

Ja verujem da je najveći korak koji svi mi možemo da preduzmemo u cilju življenja najboljeg života da prestanemo da tražimo dozvolu. Ipak, nije uvek lako da se to uradi.
Ponašanje vezano za traženje dozvole od drugih se ukorenjuje u nas od ranog detinjstva.
U detinjstvu nas uče da je potrebno da tražimo dozvolu od nekog drugog da bismo uradili izvesne stvari. Kod dece je ovo u redu, ali kako odrastamo mnogi od nas zadržavaju taj obrazac ponašanja i to nam čini više štete nego koristi.
Kada donosimo velike odluke koje menjaju život, mnogi od nas još uvek traže dozvolu od nekog drugog. Međutim, jedina osoba od koje u stvari treba da tražite dozvolu smo MI SAMI.
Ako ste razmišljali o promeni karijere i mislite o tome koje časove da uzmete na Vašem lokalnom državnom univerzitetu, onda napravite prvi korak i upišite se.
Ako ste sanjali o tome da putujete na neka nova mesta, nemojte da tražite potvrdu od Vaših kolega sa posla ili od Vaših negativnih prijatelja. Jednostavno rezervišite Vaše putovanje.

Istina je da i pored svih njihovih dobrih saveta, drugi ljudi ne treba da žive naš život svaki dan!

Jedina osoba koja zaista treba da živi sa našim životnim odlukama svaki dan smo MI sami jer kada počnemo da slušamo svoj sopstveni glas i preduzimamo korake koji nas usrećuju, naš život počinje da se menja na bolje.
To ne mora nužno da bude brza transformacija, ali ona je stvarna, gde nas svaka odluka koju napravimo, a koju vode naša vlastita osećanja sve više približava življenju najboljeg života koji možemo.

Ukoliko živite život vezan za očekivanja drugih ljudi, moj savet Vam je da počnete da preuzimate kontrolu dajući sebi dozvolu da učinite velike stvari koje unose svetlost u Vaš život.

Može da Vas prijatno iznenadi gde će vas to odvesti.
;-)

                                          












понедељак, 17. новембар 2014.

Fatalna ljubav

Izraz fatalna ljubav povezuje sudbinu i ljubav, označujući sudbinsku ljubav.
Latinska reč fatum znači sudbina.
Koncept sudbine je takav da je Bog ili neka viša sila osudila nekoga da mu život teče nekim tačno određenim tokom.
Oni koji veruju u sudbinu misle da ljudi svoj život ne mogu bitno da promene, već da treba da se pasivno prepuste višim silama koje njima upravljaju.
U ljubavi i zaljubljenosti treba da se pomire sa tim da im je određeni partner „suđen”.
Kada neko izjavi da mu je određeni partner fatalan, on tvrdi da je od njega zavisan, da ne može slobodno da izabere da ostane ili da ode.
Zato je fatalna ljubav drugi izraz za zavisnost od datog odnosa.

To može da bude razlog što se fatalnost povezuje sa negativnim značenjem.
Ljudi koji su zadovoljni svojim partnerom ne kažu da je on fatalan, već da su našli čoveka ili ženu svog života.
Izraz fatalno ima još jedno značenje, kao u izrazu fatalna bolest, dakle nešto što donosi neizbežno propadanje i smrt.
Nekada se za neku veoma lepu i harizmatičnu ženu kaže da je fatalna – femme fatale – opasna žena u koju se muškarci slepo zaljubljuju i postaju toliko opčinjeni da ne mogu da se odbrane od toga da ih ona iskoristi do kraja, da ih „upropasti” i odbaci.

Mnogi psiholozi po pravilu ne veruju u koncept sudbine, već smatraju da je čovek „kovač vlastite sreće”.
To znači da smo svi mi odrasli slobodni u činjenju vlastitih životnih izbora i zbog toga sami odgovorni za njihove posledice.
U većini slučajeva možemo da utičemo na objektivne životne okolnosti ili da odemo iz okruženja koje nam je neprihvatljivo.
A kada su okolnosti zaista nepromenljive možemo da izaberemo stav koji ćemo prema njima da zauzmemo.

Ako neko trpi odnos koji mu je neprihvatljiv, jer ga doživljava kao sudbinski, on se SAM odriče svoje slobode i prebacuje vlastitu odgovornost na nekakvu sudbinu.
Slično, odgovornost može da prebaci na „fatalnog” partnera, kao u slučaju fatalne žene ili velikog zavodnika.
Dok se ranije odgovornost za nečije propadanje u ljubavi prebacivala na zavodnicu ili zavodnika koji je nekoga opčinio svojim tajanstvenim moćima, danas znamo da je odgovornost UVEK na osobi koja se zaljubila i koja dozvoljava da ostane zavedena.

Ono što je zaista fatalno je fatalizam, verovanje u fatalnost, u fatalnu ljubav!

Osoba koja je zavisna pogrešno misli da ne može da živi bez datog partnera, da je raskid kraj života.
Ona, ma koliko bila nezadovoljna odnosom, ostaje u njemu, ili ako raskida, stalno mu se ponovo vraća.
Ako je drugi ostavi, osoba može da počini ubistvo ili samoubistvo.

Zato je dobro da na sudbinu gledamo kao nešto čime UPRAVLJAMO, a ne kao na nešto što trpimo.
Naše misli = naša dela = naš dan, nedelja = mesec, godina = NAŠ ŽIVOT.





On...

Bio je moj nespokoj
moja nada, moja čežnja
čađ uzavrele krvi
u mojim venama
slana suza u oku
što pasti se neda

Bio je moje sve
moje noći
moji dani
u mojim očima jedino spasenje
u mojim mislima jedini strah
moje odugovlačenje

Dani sekundama prolaziše
oči ga moje zavoleše,
a ne opaziše
da ustvari beše samo jad
da nisam, ne znam kome
sad svoje srce dat'

Lomio mi dušu
kao sekirom grane,
a ja kao Godoa
čekala vedrije dane

Realnost je prevladala
i sve tada nestade
sva moja nadanja...

Da znam i da kad je tu
da ga nema...
Da kada sija sunce
u njemu sunca nema...
Da gde god zakorači
oblacima tamnim prekrije tlo...
Da gde god pogleda
saseče sve uzduž i popreko...


Slike mojih nadanja
ostadoše u njegovoj tami
svetlost mi put obasja
maštu o njegovom postojanju
zauvek odstrani

Da znam sad-gde sam
Da znam sad-ko sam
Da znam sad-kuda

Da i dalje verujem
da ljubav postoji
da i dalje silno srcem želim
da u potpunosti sebe dam
da nekom drugom sreću stvorim


Sećanje

Volela sam ga
baš sam ga volela
i tražila za uzvrat
istu ljubav u njegovim očima

Voleo me je
baš jako voleo
ali nije uspeo
da mi na tren
samo na tren
sa njim bude spokojno

Slagala sam ga
jednom slagala
i bolelo me je
u duši
videlo se u mojim očima

Živela sam
svaki svoj dan
za njega sam živela
ali PRAVU ljubav
NIKADA nisam doživela

Pamtim ga
pamtim u duši i u mislima,
a u prošlosti mi sve ostaje
sav nespokoj i tuga
sva moja bol
bol u mojim grudima