уторак, 18. фебруар 2014.

Samo za njega

Pada noć...

Sunce zalazi za oblake...

Prohladan dan beše, što je i normalno za ovaj period u godini.

Posmatram te predivne boje na tamno plavom nebu u nijansama rozih i narandžastih, koje se mešaju u tu plavu boje inidiga i daju nesvakidašnju toplinu, lepotu...Onu koju osetimo samo pogledom dok se suton spušta nad našim gradom...

Dok pišem, veče je već polako tu...

Puno obaveza, ali sve stignem - uvek!

Uvek sebi zadam šta ću tekući, sledeći dan raditi ili ako treba i zapišem i sve po redu obavim. Nakon toga - osećaj zadovoljstva. Idemo dalje ka uspehu !

Zaista, čovek ima vremena za sve, samo treba da uvidi šta mu je prioritet u danu u životu.

Sve se da stići, postići, samo je pitanje da li se i želi!

Ja stižem SVE, ali kao što uvek postoji to "ali" koje ne bi trebalo da postoji uopšte - ne stižem do srca tvog.

Možda idem pogrešnim putem. Možda i ne idem nego samo stojim u mestu...

Možda...možda idem unazad ili putem kojim se ređe ide(Skot Peck - "Put kojim Se Ređe Ide)...onim težim, dužim...?

Sebi pravim iluzije o tebi i nama.

Upoznala sam te i dopao si mi se više kao osoba.

To što nosiš u sebi što me je privuklo i neda mi rečima opisati taj osećaj, jer ga ni JA ne shvatam. Ni dan danas...

Taj prvi trenutak sa tobom...

Kao da te znam čitavu večnost.

Kao da si deo mene...

U meni već ili me 'pak dopunjuješ.

Svakako, sa tobom sam svoja i verujem sebi kada sam sa tobom. Oseć

aj prijatnosti, bliskosti, povezanosti...

Dani prolaze, ne viđam te, osećaj je isti...

Dakle, nije sve to bila iluzija koju često pravim. Sklona sam tome - da idealizujem.

Sve to i dalje osećam i želim...

Želim te kao osobu u celini. Da JA budem ta koja će uvek biti tu uz tebe da te čuva, mazi, pazi ma i kao prijatelj.

To zaista nikada prema nijednom muškarcu nisam osetila.

Ne prođe dan da ne pomislim na tebe, ma i više puta dnevno, kada nešto radim i kada sam prezauzeta - ti si isto tu, u meni, ali i ne kraj mene.

Tvoj glas...Ponekad tako mio, nekad hladan...

I sve to me ponovo vraća na pitanja: "Da li mu je uopšte stalo, da li me laže, da li je takav i prema ostalim devojkama - kulturan, fin, osvajač, džentlmen?

"Da li baš tako dobro poznaje ženski svet da zna kada sta treba reći, napisati kako bi se devojka ulovila u zamku?"

"Da li sam se ja ulovila u tu zamku ili ona uopšte ni ne postoji?"

Ne znam, a pitam se...

Tražim odgovor na sve moguće načine, ne dobijam ih - enigma.

Samo znam da dugo nešto ovako lepo, ali meni tako nepoznato - nisam osetila. Mož

da nekada...davno...tako davno da je i izbledelo u sećanju.

Tu duhovnu bliskost, ali fizičku udaljenost.

Toliko pitanja, toliko diplomatskih odgovora, toliko sličnosti između nas, toliko, toliko me boliš...

Baš zbog toga sto ćutiš, a to je najgore - ćutanje.

Ili zbog toga što nakon svih tih odgovora na moja pitanja nisam dobila pravi odgovor. Isto kao da si i ćutao.

I ponovo se vracam na trenutak, momenat. Taj momenat kada si mi rekao da ti je stalo, tada sam i ja to osetila...

Momenti zajedništva - da ni ne spominjem...

Uvek ću ih pamtiti.

Da dodam, nevezano za moju misao o tom gospodinu :

Istina je zaista da čovek tek kada izgubi nekog tek tada vidi vrednost i veličinu toga što je imao sa tom osobom.

Moj savet:

Ako ste u vezi, braku i trenutno ste nezadovoljni situacijom - porazgovarajte sa voljenom osobom iskreno o svemu. Ne tražite rešenja sa strane - varanjem (jer ne dobijate sve sto želite od voljene osobe, pa tragate za tim negde drugde - tako i dolazi uglavnom do varanja).

To je put koji vodi u ćorsokak.

Porazgovarajte.

Ako se međusobno shavite - rešićete problem. Ako ne - neka svako krene svojim putem...

Ne kradite jedno drugom dane, jer život je isuviše kratak.

Ne lažite voljenu osobu, jer prvenstveno lažete SEBE.

Tu je ta prava osoba koju ćete sresti kada bude bilo vreme za to.

Sve je zacrtano.

Takođe...Nezadovoljni ste?

Zapišite na papir šta sve SADA imate i videćete da ste bez razloga nesrećni i da je to bolesno stanje duha !

Izbacite to iz sebe i cenite vrednost onoga što imate!

Recite odmah Vama dragoj osobi sta osećate jer možda će sutra biti kasno...

Cenite ono što imate kao što ja cenim i ovo što "nemam" jer iako ga nemam fizički prisutnog - on je u mom srcu i mojoj duši.

Noć je već odavno pala. Ulične svetiljke obasjavaju naš grad. Mesec se obasjava na talasima prelepog Dunava.

Život teče dalje, a ja i dalje mislim na njega i vraćam se na početak moje "priče" mojih misli - sukoba sa samom sobom...

Нема коментара:

Постави коментар