уторак, 18. фебруар 2014.

Boje jeseni...

Svako godišnje doba je lepo na svoj način. Ima svoje posebnosti, svoje lepote.
Svako ko uživa u prirodi, u životu - uživaće i u promenama same prirode.
Kako se promene dešavaju u našim životima, tako se dešavaju i u prirodi. Ciklus neprestano traje.
Neverovatno kako je priroda povezana sa cikusom razvoja samog čoveka, a ona je savršenstvo, dok čovek nije!
Stoga trebamo je čuvati, negovati, diviti joj se i uživati u njoj.

Primer povezanosti prirode i coveka:

Rođenje, detinjstvo, adscelencija povezana sa pubertetom, razvoj i rast čoveka, ulazak u pozne godine i gledanje na život drugačije, zrelije. Zatim razum koji se stiče sa godinama kao i iskustvo kojim učimo da prvenstveno pazimo na sebe, da se menjamo u boljem smislu, da znamo da raspoznamo dobro od lošeg i da učeći na svojim greskama (koje nas sam život uči) ih ne ponavljamao, a zatim ulazak u kako bih napisala - vrlo pozno doba, tj.starost gde čovek zadržava sve psihičke karakteristike, duhovnu razvijenost koja je kod nekog coveka u većoj meri razvijena , kod nekog u manjoj. Učenost takođe. Sve to zavisi ko se za šta više opredeljivao u životu, ali to što nosimo u sebi - to traje dok smo živi. Zatim druge osobine koje je čovek stekao tokom života razvijajući se kao osoba.
Razvojem, godinama, ulaskom u pozno doba, smanjuje se čovekovo telo...Postajemo sve niži i niži.
Ciklus koji bih grafički opisala kao jedan polukrug gde se iz početnog stanja - rođenja vraćamo ponovo, starošću u početno stanje.
Naučno je dokazano, a i uviđeno da se stariji ljudi, bake, deke ponašaju kao mala deca.
Isto tako priroda...U proleće cveta cveće kako na površinama bujnih, zelenih trava, tako i na drveću. Zatim se stvaraju pupoljci, pa listovi (nekada davno sam pomno pratila tok razvoja prirode i svaki cvet, pupoljak, list od drveta meni dragog sam stavljala u posebnu svesku za to, beležila datume kada je i do kakvih promena došlo).

>U leto sve je tako bujno...
Od prelepih jarko zelenih listova na drveću ništa se ne vidi u daljini.
Tada je priroda već uveliko oživela i uveče često slušam zvuk slavuja u obližnjem parku koji me tako slatko uspava.
Letnje noći su svakome drage.
Letovanje, manje rada(opuštenost), plaže, sunčanje, izlasci svako veče itd. Zatim nastupa jesen koja je već ušla u naše živote.
Tako je volim.
Ne smeta mi hladnoća, niti vetar koji duva, niti kiša koja pada, jer to je sve deo jeseni. To nju čini.
Kome smeta - neka se preseli u tropske krajeve, ali ako ta osoba već godinama života provedenih ovde nije prihvatila jesen, teško da će prihvatiti bilo koju promenu.
Problem je u toj samoj osobi.
Njoj sve smeta.
Ne zna da uživa.

Boje jeseni...
To je neopisivo lepo. Ponaročito naša Fruska gora...
Šetnja po njoj, šum lišća pod nogama, neverovatne boje na drveću, izmešano zlatkaste, roze, narandžaste, braon, delimično zelenkaste i to SVE u skladu!
Savršenstvo prirode!

Ako postoji doba kada su ovi krajevi lepi, lepi do nestvarnog kiča - to je jesen.
Ni ledena jutra, ni hladni dani ne mogu ništa toploj, zlaćanoj boji šuma, od koje i vazduh dobije zrelu, toplu boju.
Šume vise no' ikad počnu da mirišu na praistorijsku vlagu, lisnati tepih podizu glave pečuraka, a žbunje se okiti perlama crvenih i crnih kapljastih plodova.
Nad šumama prelivenim bojama od crvene do sunčano žute, preko poludragog okera do braon čokoladnih bombona, lebde snežne kape planina, sa nebeskom plavom pozadinom, koja zri zajedno sa vazduhom, sve dok se jednog dana ne ukoči od velikih mrazeva i postane stakleno plava - kao led.
Tada se i jesenje maglice, koje se pramenasto kače po drveću, pretvore u prvo inje, pošećerivši kristalima medene, prezrele boje.

Pošto sam završila srednju umetničku školu za modnog kreatora, pored dizajnerskih radova, imam nekoliko crteža, slika na platnu na kojima sam baš jesen slikala. Volim boje, volim jesen i neverovatno koliko te boje pozitivno utiču na našu psihu. Vedre su, šarene i još dok sam sve to slikala temperama ili uljem na platnu sam doživljavala ponovni susret sa prirodom.

Neverovatan osecaj!

Priroda u jesen ne umire...Ona samo menja svoj oblik. Pa i taj list na grani. Menja boju i pada na zemlju kada mu dođe vreme za to. Spaja se sa zemljom i zadire duboko u nju, hraneći je. Da priroda umire, ne bi nakon zime bilo ponovnog tzv. "buđenja" pripode, cvetanja, listanja, zar ne?

Uživajte u jeseni i njenim prelepim bojama... :-)

Нема коментара:

Постави коментар