недеља, 25. јануар 2015.

Govor lica

Kada kažemo komunikacija, najčešće pomislimo na verbalno izražavanje naših misli i osećanja. Ali verbalna komunikacija je samo mali deo onoga što mi zapravo želimo da prenesemo. Nekome reči zaista jesu igračke i misli da njima može sve, ali da li je to sve zaista sve?
Neverovatno je šta sve možemo da saznamo samo posmatrajući ljudsko lice. Vrlo je teško sakriti ono što dolazi iz naših osećaja, raspoloženja, stavova.
Lice, kao najvidljiviji i najotkriveniji deo nas, “priča” našu priču, čak iako bismo mi želeli da je prećutimo. Vrlo je važno znati pročitati na pravi način takav esej. Time ćemo značajno poboljšati komunikciju sa drugim ljudima, a zamislite samo koliko bi konflikata i nesporazuma bilo izbegnuto da smo umeli da vidimo neki skriveni osmeh, tugu u očima, blago namršten nos ili jedva vidljive bore na čelu.

Licem izražavamo šest primarnih emocija: sreću, tugu, odvratnost, strah, ljutnju i iznenađenje.
Prilikom izražavanja svake od ovih emocija “u funkciji” su svi delovi lica.
Nemoguće je sreću pokazati osmehom, a da oči ostanu potpuno mirne. Zapravo, moguće je, ali samo kada govorimo o pravoj sreći, ne o glumatanju.
Prof. dr Aleksandra Kostić je dala lep primer u svojoj knjizi “Govor lica”: "Pretpostavimo da se na vratima našeg stana pojavljuje osoba kojoj hoćemo da pokažemo da je dobrodošla, i da smo radosni što je vidimo, iako to ne odgovara našem unutrašnjem osećanju. Naše usne će se razvući u širok osmeh zahvaljujući lako izvodljivom voljnom pokretanju jednog facijalnog mišića (zygomaticus major). Izgled našeg lica će ipak samo podsećati na radosno lice, jer se u predelu očiju neće pojaviti promene koje su karakteristične za ekspresiju radosti (nedostajaće bore u spoljašnjim uglovima očiju).”


Gledanje je jedno od najmoćnijih sredstava komunikacije koje čovek koristi.
Vrlo često na osnovu načina na koji nas je neka osoba pogledala tumačimo šta ona misli o nama, da li joj se dopadamo, da li misli da smo rekli nešto glupo ili je oduševljena našim ponašanjem.
Ne treba biti psiholog da bismo mogli pročitati nečiji pogled. Dovoljno je samo znati gledati.
Pogledom se mogu pokazati dve osnovne dimenzije interpersonalnih odnosa: prijateljstvo-neprijateljstvo i dominantnost-submisivnost.

Duže i direktnije gledanje druge osobe uz osmehivanje je znak želje da se uspostavi bliži prijateljski kontakt. Osim dužine gledanja, širina zenica je značajna za ocenu interpersonalne privlačnosti.
"Među ljubavnicima vlada takvo uzajamno poverenje da se oni mogu dugo gledati bez osećaja straha. Dok gledaju jedno drugom ravno u oči, oni nesvesno ispituju stupanj širenja zenica. Ako ugledaju duboka crna jezerca, intuitivno znaju da su im osećanja uzvraćena. Ako ugledaju uske, stisnute zenice, mogu se početi osećati nesigurno, naslućujući da u njihovom odnosu nije sve kako treba." (Moris, 1985)

Izražavanje neprijateljskog stava je uglavnom praćeno dužim i učestalijim gledanjem. Na taj način se skupljaju informacije o reakcijama druge osobe, a i izražava negativna priroda odnosa. U zavisnosti od situacije, tzv. buljenje u drugu osobu da bi se izazvala uznemirenost kod nje, kao i vizuelno ignorisanje ukazuju na postojanje neprijateljkog stava.

A šta sve može da nam kaže mala pokretljiva kriva linija na dnu lica?
Usta čoveka su najizraženija u konkurenciji svih živih bića. Proučavanja koja su rađena su pokazala da smo mi genetski programirani za sve izraze usana koji zavise od našeg raspoloženja: podignuti uglovi usana kada se smejemo, spušteni kada smo tužni, otvorena usta kada se iznenadimo ili stisnuta kada smo nervozni. Kažu da što smo stariji, miran položaj naših usta sve više odražava emocionalno raspoloženje koje je dominiralo u našem životu.

Neverovatno je šta sve možemo otkriti nastavljajući da proučavamo ovu temu. Svaka nova bora, malo drugačiji osmeh, namig itd. nam kažu nešto novo i otvaraju nam nove stranice koje sami nastavljamo da pišemo.
Potrebno je samo da budemo svesni koliko naša „načitanost“ može da unapredi komunikaciju sa drugim ljudima, a jasna komunikacija je svakako temelj svakog zdravog odnosa.



















недеља, 11. јануар 2015.

Brak iz ljubavi ili interesa?

Brak u moderno doba jeste rezultat ljubavi ali i ne mora biti. Ljubav može doći i posle, ali isto tako može i nestati kada se partneri upoznaju u pravom smislu. Po meni se ne bi baš moglo reći da je brak bez ljubavi na samom početku osuđen na propast. Mnogi su se parovi razveli i nakon što su stupili u brak zbog ljubavi, ali nisu na vreme spoznali svoju nekompatibilnost i čak iako se možda još uvek vole, njihov brak jednostavno nije mogao uspeti jer se ni na koji način nisu mogli usaglasiti oko mnogobrojnih stvari.

Ljubav je poželjna ali ne i neminovna i brak je mnogo kvalitetniji kada se u njega stupi malo više glavom, a malo manje srcem. Primer za to su i zaluđene neiskusne devojke koje su znale za nedostatke svog dragog, ali su pred njima zatvorile oči jer "bez njega ne bi mogle živeti". Khm...
Sve je mnogo bolje kada čovek pre stupanja u brak sabere i oduzme, napravi virtualni spisak stvari koje mu odgovaraju kod partnera, a koje ne. Proceni, uzme u obzir mane koje mu smetaju, a u vezi kojih se većina i ne zapita da li će čitav život moći živeti na takav način i da li mu takva osoba odgovara.
Srce ne vidi nedostatke i pre će nas odvesti u pogrešnom pravcu nego glava i zdrav razum.

Da li brak bez ljubavi može uspeti i da li se slažete da je brak jedan veliki interes?
Treba li onda zbog ljubavi preći preko mana budućeg partnera?
Ne mislim na neke sitne uobičajene mane, nego npr. na osobu koja je kriminalac, prevarant, neodgovoran, agresivan, pijanica i slično. Šta je važnije između ove dve stvari? Treba li se brak graditi samo na ljubavi ili se možda zapitati, kako će se ta osoba ponašati prema našoj deci, nama, našoj rodbini, okolini?
Da li ima iste poglede na život, ciljeve, budućnost?

Naravno da je ljubav važna, ali nisu li temelji braka zasnovani SAMO na ljubavi, naivni i nepromišljeni?
Mladi koji stupaju u brak, imaju samo jednu opciju - ljubavnu, što nije za odbaciti, dok stariji imaju i druge prioritete.
O osobama preko 30-te koje stupaju u brak da i ne pišem. Nisam sigurna pod kojim redosledom svrstavaju ljubav.
Dodala bih samo još da je najveća greška stupiti u brak nepromišljeno, a potom nakon rađanja deteta, zbog nesuglasica u braku – razvesti se.
Da li roditelji tada uopšte i misle na to dete kako će ono odrasti bez jednog roditelja?
Deca sve osete, ponaročito nedostatak ljubavi – majčinske. 
Otac ne može, ma koliko se trudio zameniti ulogu majke i obrnuto. 
Razvodom deca najviše pate, a ponaročito ona koja su adoscelenti i to ostavlja velike posledice na njihov život. 
Svakako, većina njih, kroz sve te boli koje prolaze, gledajući na greške svojih roditelja, potom osnuju svoju novu porodicu i najveću posvećenost daju njoj i svojoj deci.

 




петак, 2. јануар 2015.

Lepota

LEPOTA - ta sama reč je tako grandiozna i božanska za onoga ko je ne poseduje i kome je nedostupna, a mala i nedovoljna veličina za onog ko gospodari njome...
                Ona je tu. Pojavljuje se u više oblika.
                Sevne kao treptaj svetlosti i nestane... A ti, ukoliko poznaješ njene tajanstvene puteve - pobedićeš je. Njena veličina postaće tvoja. Ostaće zapečaćena čak i posle tvoje smrti jer ona je večna, a i ti sa njom.
                Kao što ljubav nije samo reč, tako ni lepota nije samo forma, ma koliko savršena bila. Tako ni čovek, koji je poseduje - nije savršen u potpunosti. Ona je tu da čoveku, kao nesavršenom biću učini zadovoljstvo koje je večno, duboko ili kratkotrajno i površno. A tu su oči - savršen čulni organ koje nam omogučuju da je sagledamo, svaku njenu tajnu, postepeno otkrijemo i sačuvamo, ili bar iskoristimo...

               Zamisli... Koračaš ulicom, zaokupljen mislima... Razmišljaš o svakodnevnim problemima koji te svojom gorčinom već i guše, ne daju ti smeh na lice... A ti koračaš polako i mukotrpno. Podižeš glavu osetivši nekakvu čudnu svetlost u daljini...
Kad ono - to je  l e p o t a. Naizgled savršena senka kojoj se polako približavaš. Sve što si bliži - ona je postepeno grandioznija i primamljivija. Blješti u toj pomračini ulice kao neko božanstvo, a njen hod je tako tih, jedva dodiruje tlo, kao da lebdi... A ti u tom momentu osećaš kao da je iznad tebe - uzvišena. Polako joj se približavaš, pokušavajući da sagledaš tu čudesnu svetlost koja blješti poput najčistije kapljice na listu. Kad ono, eno je ispred tebe... tu je... stoji... sva nepomična i tajanstvena. Pomutila ti je misli, stvarno i nestvarno...
               A ti, ukoliko si duhovno nadmoćniji - sagledaćeš je u potpunosti. Njenu lepršavost koja je prolazna kao i tvoj život i njenu dubinu duše, vrednost i veličinu. I ona će svim svojim bićem da ti se otkrije, a ti ćeš njome zagospodariti. Vodiće te kroz život. Sve do smrti biće uz tebe, samo tvoja, drugima nepoznata, tajanstvena...
               Ali, ukoliko joj dozvoliš da te obasipa svojim čarima, spoljašnjim - koje su na prvi pogled tako stvarne i večne, ali lažne - ona će tebe osvojiti, tvoj um i otkriće tvoju površnost i uskogrdnost. A posle, ni kad ne budeš dovoljno njome naslađen - ona će nestati, neprimetno, kao da nije ni bila, a tvoj život će ostati prazan i, baš kao ona, će ti projuriti i napustiti te.
               Spoljašnja lepota je prolazna baš kao i mladost koja je odlikuje. Ti se hraniš njome i upijaš svaku njenu čar, nit... i onda te izda, nestane i stupiš u doba zrelosti u kome ta lepota prerasta u duhovnu - koju odlikuje sve ono što si stekao kroz uzburkane talase tvoga života: inteligencija, dobrota...

              Duhovno zdravlje čoveka je najbitnije i treba ga steći na vreme jer bez njega nema one prave, najčudnije, večne lepote. Zašto je moderan čovek to zaboravio?
Zašto uvek žudi da povrati lepotu koja je prolazna, nepovratna?
Sve je to začaran krug modernog sveta. Oko nje se sve vrti. Uz njenu pomoć se lakše zadobije nečija ljubav, koja sama po sebi daje smisao lepoti i životu.

Stoga, koliko težimo da budemo, ostanemo lepi spolja, mnogo bitnije je da radimo na sebi - uvek, na našem duhovnom razvoju. Da budemo okrenuti ka onoj lepoti koja je u nama, koja zrači iz nas i koja je večna.
Na žalost, sve više i više je mladih devojaka koji se ogledaju na tzv. starlete, barbike bez mozga koje u poznim godinama pokušavaju putem raznih operacija da traju večno.
Velika greška!
Krenule su pogrešnim putem i izabrale "prolaznost".